Barbara Spasović

Dementor. Visok tri metra, prekriven tamnim plaštem s kukuljicom, koji mu je otkrivao samo sive krastave ruke i gnjecavo lice. Automatski je sve zahladilo i postalo triput mračnije, a u glavi su mi odzvanjali histerični vriskovi i bolni odbljesci svih loših uspomena koje sam ikada doživio – od penjanja na obližnje stablo kako bih pobjegao pobješnjelom psu, do gubitka voljenih roditelja čija me odsutnost i dalje izjeda iznutra. Nisam više mogao ni vidjeti ni čuti Rona pored sebe, ako je uopće još bio pored mene… ne znam, polako sam gubio svijest. Dementor je isisavao svu sreću i ljubav iz moje duše, dok sam mu se opijeno prepuštao.
„Expecto Patronum!“, netko prodorno uzvikne i prolomi se zasljepljući bljesak snažne čarolije, koja odmah učinkovito vrati ravnotežu u svijet.
Stropoštao sam se na pod, kašljao i halapljivo gutao zrak. Ron se taman ustajao, potpuno dezorijentiran. Vid mi je bio mutan, s obzriom da su mi spale naočale, ali znao sam u čiju siluetu gledam.
”Hej, Crni, pa gdje si do sad?”