Ana Žužić

Sve dok crni Grudom nije pogodio upravo nerealnu brzinu kretanja što je izazvalo koliziju tkiva prostor-vremena. Kako je gruda ubrzavala, tako i udaljavala se, dogodio se neizbježan i neočekivan krah prostor-vremena koji nas zapravo jedva podržava. No mi to ne znamo i nikad nismo zapravo shvaćali, točnije, nikad nikome nije bilo u interesu planetarno zanimanje stanovništva za prostor u kojemu udišemo život. U tom jedinstvenom, do sada neviđenom trenutku, potpune nepoznanice našeg koordinatnog sustava postojanja, začuje se duboki turoban i „vlažan“ zvuk rahljenja koje djeluje iznutra. Nikome nije bilo jasno što se zapravo događa jer naša misaona moć dovedena je pred nesiguran i zasad nedorastao izazov. Rahljenje što je dopiralo iznutra, svom silinom lomilo je neodređene barijere što su nas odvajale. Nas, hrpu klinaca što uživa zimske radosti i njezine popratne manifestacije, i gruda koja rastvara putanju nečega što bijaše tako silno da jeza zavlada cijelom tratinom.
Dok se gruda urezivala, naše vrijeme kao da se urušilo pod teretom nečega što mu se nametnulo. Svi ostasmo razjapljenih ustiju, gledajući u novonastalu situaciju. Ono šta se desilo, kako nam je kasnije objasnila drevna civilizacija polimorfnih živih bića, Crni si je dao truda da izvede manevar shodno njegovoj prirodi dokazivanja i time raspuknuo otvor kojim su se svjetlosnim brzinama probijali Eluoni uslijed bijega predatorima iz same dubine svemira. Kako su hinili smjerom mirnijeg kutka beskonačnog prostranstva, Crni im je zapravo pokucao na vrata i poslao neodređen, grub i nadasve neraspoznatljiv signal i popratnu pukotinu. Crni je postao svevremešni heroj civilizaciji koja bijaše u mnogočemu razvijenija od nas, milijunima godina…kako bi mogli nastavit dalje, hladne glave, ponudili smo im Becks. Bilo je i nama prijekopotrebno. Ali oni to shvatiše malo drugačije pa odluče koristiti kao sirovinu za svemiraska putovanja.