Alen Vidović

Zinuli smo. Pred nama su stajali najveći kvartovski štemeri – Grubi i Brks. U rukama su držali velike platnene crne torbe. “Igrat ćemo mine sa vama, ali nitko o tome ne smije ništa znati. Nitko!” Brks je zasukao rukave i na stol iz svoje torbe izvadio kuhinjsku vagu i vrećicu bijelog praha. Protrnuli smo. Potom je iz te iste torbe izvadio jednu kutijicu sa kristalnom materijom smeđe boje. Mora da smo izgledali poprilično prestravljeni jer su se Crni, Grubi i Brks počeli valjati od smijeha. “Ne bojte se dečki.” – rekao je Crni. “Brks će nam napraviti nekoliko slastica sa svojim tajnim nadjevima, a večeru ovaj put radi Grubi.” Do tad mi je kroz glavu već nekoliko puta proletjela misao o mom uhićenju, policiji, sudu, zatvoru, mojoj slici u dnevniku, razočarinom majkom i bakom i djedom. Već sam vidio svoje ime visoko na stupu srama i svog oca kako Marku, mom mlađem bratu govori da nikad ne smije biti kao ja te da nađe neki novi uzor.
Hvala Bogu, noćna mora je završila prije nego li je uopće počela. Brks je navukao pregaču od tete Lidije, mame od Crnog i počeo sa pripremom kolača. Grubi je iz vrećice počeo vaditi svježe namirnice kojoj većina nas nije znala niti pravo ime. Uglavnom, te večeri, nakon izuzetno dobre večere i nekoliko totalno cool deserata otkrili smo kako ima puno više stvari koje se skrivaju iza samih nadimaka. Minske večeri su dobile jednu totalno drugu dimenziju a Crni je ostao bez titule najboljeg kuhara.