Dragana Benić

drona koji je snimao našu borbu. Vidjeli smo da je to jedan od onih skupljih modela, o kojem svi cendramo već neko vrijeme starcima. Dron se zanio u zraku i nekontrolirano poletio prema zgradi. Cijelo je susjedstvo zastalo i kao začarano zurilo u prizor. Dron u punom jurišu na zgradu, poput nekog prizora iz Don Quijota. Kako smo svi zurili prema nebu, netko je mogao pomisliti da konačno slijeću vanzemaljci. Dogodilo se nešto još nevjerojatnije. Taj hrabri, maleni, skupi, jako skupi dron završio je svoj let u prozoru zgrade. U prozoru zgrade gdje živi Crni. U prozoru stana gdje živi Crni. Komadi letjelice i stakla su letjeli posvuda. Crni, onako prestravljen, osvrtao se po ulici ne bi li vidio tko je bio pilot letjelice. Kada ga je ugledao, zanijemio je na par trenutaka i tada prasnuo u smijeh. Luđački, nekontrolirani, rezignirajući smijeh. Svi smo stajali kao ukopani dok se Crni previjao od smijeha. Pukao je. Konačno se dogodilo. Oduvijek smo sumnjali da nije baš normalan, ali ovo… Tada smo i mi ostali ugledali pilota. Njegov tata je razočarano držao daljinski koji je još imao mašnu na sebi, pogleda izgubljenog u razbijenom prozoru svog stana. Tako se veselio kako će razveseliti sina božićnim poklonom. Susjedstvom se prolomio smijeh. Suze su frcale na oči, gebisi su padali po utabanom snijegu. Cijeli apsurd situacije je bio previše za nas. Toliko smo se dobro zabavili i tata od Crnog je bio toliko potišten da smo se svi složili kako ćemo skupiti novac za novu letjelicu i prozor, a za ostatak ćemo okrenuti rundu Beck’sa.