Vedrana Maglica

Prasnuli smo u smijeh čim smo ih ugledali. Glavom i bradom, Markov brat, šmokljo i njegov najbolji prijatelj Mate zvan bucko s kraja ulice. Odjeveni u radne prsluke Markova tate, šalova zavezanih preko nosa s urnebesno lošim pokušajem promjene glasa, iz dječjih piskutavih u ‘prave muške’. „Ovo su naša pravila: igramo 3 partije, ako izgubimo, puštamo vas na miru i ne pratimo na vaše zabave. Ako vi izgubite, Marko Zvoni (šmokljo) daje bicikl na korištenje sljedeća 2 tjedna“, nabrajao je bucko sasvim ozbiljan dok smo se valjali od smijeha gledajući ih kako stoje ispred nas kao Pat i Mat iz popularnog crtića A je to. No, grupni napad smijeha prekinuo je Crni: „Ej pa ekipa nije ovo loša ponuda, razbit ćemo ih u minsweeperu i riješit ih se zauvijek!“ Oduvijek su nam šmokljo i bucko uništavali planove. Zbog njih smo propustili mnoge izlaske, odradili mnoge kazne zbog tužakanja starcima, a tek tajne nastambe i izume koje su nam uništili.. uvijek je to bio rat između nas i buckšmokljića kako smo zvali njihov tandem. „Daa, bome imaš pravo, bravo Crni“, uzviknuo sam. Marko se malo dvoumio, znao je da stvarno ‘ubijamo’ minesweeper no buckšmokljići su bili pravi gamerski potencijal. Nakon škole, kada bi ih potjerali da nas ne gnjave, satima su u šmokljinoj sobi igrali igrice. „Ok, neka dvoboj počne!“, uzviknuo je Marko, zaprijetivši nam kako nipošto ne smijemo izgubiti jer svoj novi bicikl koji je dobio za Božić ne misli dati nikome, a pogotovo ne malom šmoklji. Dogovorili smo se, zadnju treću partiju igra Marko, potpora je Crni. Krenuli smo, malci su se zaista izvježbali. Gledam Crnog koji je složio svoju zabrinutu facu, Pero je krenuo gristi nokte, a Marku se znoje dlanovi.. napeto je. Nakon izjednačenog rezultata došao je bratski dvoboj – Marko protiv šmoklje. Marko znojan i zabrinut svako je malo pogledavao bicikl parkiran u kutu. „Neeee“ zaderao se Crni i sa strahom pogledao Marka koji se stisnuo u kut kauča. Buckšmokljići su se zadovoljno zagrlili i izveli neki svoj smiješan pobjednički ples pa prasnuli u smijeh. Ništa nam više nije bilo jasno, a onda je šmokljo uzviknuo „ što si se stiso, a? Sad znaš kako je meni uvijek bilo, pa kako ste blesavi, što će mi tvoj bicikl kada mi noge ne stignu do poda“. U tom nam je trenutku laknulo svima, a najviše Marku. Morali smo priznati da su buckšmokljići stvarno cool i da su nam vratili za sve što ih ignorirali i tjerali. Ubuduće ćemo ih zvati na naše minsweeper večere, a i Marko će Zvoni posuditi bicikl.. kad malo naraste. 🙂