Andrija Mišković

Prije nego li sam čuo taj posve neobičan glas i rečenicu, u kratkom roku sam krenuo s procjenama i osuđivanjima. Izgledom su djelovali kao najveći kompjuter geek-ovi koji daju dojam da će pomesti bilo koga tko im se pokuša suprotstaviti. Hladni Beck’s koji sam držao u rukama dok sam čekao klopu se u trenu ugrijao od mojih vrućih i znojnih dlanova. Po prvi puta u životu sam se osjećao poraženim već u samome startu. Partija nije ni započela, a ja sam je već izgubio. Tješio sam se i gradio si samopouzdanje time što sam odigrao već mali milijun partija Minesweepera pa rekoh hajde da čujem što ovi momci imaju za reći.
Kada je jedan od nas pokušao posegnuti za novim pivom u frižideru pored kauča, jedan od dvojice je rekao: ” Sjedi, šuti i slušaj.” Ozbiljni neki tipovi. Pravila su krenula. Rezultatima do cilja kao i u većini turnira; pobjednik s pobjednikom, gubitnik s gubitnikom.
Prvo i osnovno pravilo; “DOK SE IGRA SE ŠUTI!” Bit će da je zbog koncentracije, ipak se igra Minesweeper, a meni je moja koncentracija već pobjegla na četvrtom Beck’s-u. Zatim slijede ostala. Drugo pravilo; “PET SEKUNDI ZA POTEZ!” Tim više što ih je nabrajao tim ozbiljnim tonom u meni je rasla napetost i mislio sam da će mi trebati cijela vječnost za jednu ispravnu misao, a kamoli pravilan potez. Treće i posljednje pravilo; POBJEDNIK PIJE, GUBITNIK OSTAJE ŽEDAN!” U prenesenom značenju, pobjednik nosi zadnju kap piva iz kuće, a gubitnik kao gubitnik ostaje bez ijednog guta.
Prihvatio sam izazov kao i ostatak ekipe, popucali smo prste, Crni je ostavio kuhaču kojom je pet minuta prije miješao bolonjez, međusobno si namignuli i započeli. Partija po partiju, muk i tišina, osim kliktaja miša kompjutera drugih zvukova nije bilo. Klik, klik, klik… Napetost i dalje raste. Dok sam ja grickao usnicu i pogledavao prema ekipi, ovo dvoje su kulirali kao da su isplanirali svaki sljedeći korak. Zadnja, odlučujuća partija, na meni je bilo hoćemo li ostati suhi ili ćemo i dalje vlažiti grla. Jedan krivi potez i gotovo. BUM! Evo ga, mine su počele pucati, ali ne mojim nego potezom jednog od ove dvojice. Od silnog kuliranja, njih dvoje ostaju žedni.
Jedan od njih je slegnuo ramenima, pogledao prema drugome i kroz lagani osmijeh rekao: “A gle, bar smo pokušali.” U tom trenu mi ništa nije bilo jasno, a izraz Crnovog lica je bio poprilično sumnjiv.
Evo ih, počinju se doslovno odvaljivati od smijeha i lupati jedno drugoga po ramenima, Crni skupa s njima. Crni mi govori: “Ajme buraz, da si si bar vidio lice!” Lagano sam posramljen, ali i dalje mi ništa nije jasno. Naime, ta dvojca su cimeri koji žive vrata do Crnog, poznaju njega, njegovu kuhinju i frižider, a znali su i za naš običaj s igricom. Kako je bila neradna nedjelja i Badnjak, a njih dvoje su bili žedni piva, odlučili su nam se uklopiti na jedno pivo kroz „turnir”.
Naravno da smo ih prihvatili, uručili im svakome po Beck’s i nastavili s partijama!