Tanja Jelaš

Crni nas je pozvao na turnir, ali mi igramo samo na velike uloge. Tko izgubi, časti svaki izlazak cijeli prosinac!” Bili su to Filip i Krešo, frendovi od Crnog s košarke. Često ih je spominjao kao kul tipove s kojima bi se mogli povremeno družiti, ali smo ih nas trojica tek sad prvi put uspjeli upoznati. Kratko smo vijećali jer, rizik je bio visok, ali bio je i dobitak! Puni samopouzdanja, pristali smo i podijelili se u dva tima, s idejom da ćemo lakše poplaćati cuge ako teret dijelimo na tri. Par sati i dva tanjura vojničkog graha kasnije, naš je tim uspio izvojevati pobjedu! Crni, Filip i Krešo stoički su podnijeli poraz i izdurali cjelomjesečnu kaznu. Bio je to prosinac 1995. Danas, 21 godinu kasnije, opet smo u istom sastavu, na vojničkom grahu kod Crnog, kao i svaki prosinac do sad. Dobro, gotovo istom. Trupe su se u međuvremenu povećale, pa najmlađi članovi trčkaraju po stanu, love Pokemone, gledaju Frozen i gnjave mačka Budu, koji je dovoljno star da pritom ostane zen. Iako pobjednici turnira više ne stignu unovčavanje nagrade protegnuti na cijeli mjesec, obavezno si priuštimo barem jednu all in večer. Jer tradicija je ono iz čega obitelji nastaju i opstaju, naročito ovakve velike poput naše.