Igor Buhanec

Bio je to glavom i bradom njegov otac (nismo odmah to znali), koji je nestao za vrijeme rata u nekoj pustopoljini braneći domovinu. Niko nije znao gdje je niti se nakon toliko godina itko nadao da je živ. Hrapavim glasom je prozborio: “Dečki, brzo za mnom! Moramo ih spasiti”. Ni sam ne znam kako, ali odjednom smo se našli u njegovom autu i krenuli na jug. Pitao sam koga spašavamo i da li zovemo policiju. Rekao da ne, da im ne vjeruje, a onda nam je rekao ko je on zapravo. Odjednom je stao nasred ceste i počeo trčati u šumu. Mi ni pet, ni šest nego odmah za njim. Usred šume je stao i počeo nešto kao tražiti, njuškati. “Što radiš? Je li sve u redu?”, pitao sam. ” Evo ga. Tu je!”, ushićeno je rekao. Iz lišća je izvukao neku ručicu i ispred nas se otvorila mala rupa, dovoljna tek da se čovjek jedva provuče. “Ajde, požurite!” Provukli smo se kroz taj tanki tunel i našli se pred nekim vratima. Bili smo nekih 10 metara ispod zemlje. Otvorili smo i ušli na stražnji ulaz u nekakav kao laboratorij gdje su se vršila ispitivanja na ljudima. To su sve od reda bili ratni zarobljenici kojima se izgubio svaki trag. Bili su raspoređeni u ćelijama i u očima im se vidjelo da su izgubili svaki dodir sa stvarnim životom. Brzo smo počeli otvarati ćelije kako bi oslobodili ljude, ali se najednom upalio alarm i počela su se otvarati ogromna prednja vrata. Nekolicina je uspjela pobjeći upravo na taj stražnji ulaz, a mi smo se sakrili iza nekih drvenih sanduka. Desetine naoružanih vojnika je ušlo i počeli su vikati “ubij sve tko nije u ćeliji, kolji bandu!” Meci su letjeli pored glave, mislio sam da je gotovo… Nedugo zatim su nas uhvatili i strpali u ćelije. Danima su iz nas pokušavali izvući odgovore, ali nismo se dali. Bilo je užasno, bez hrane i vode, čekao se kraj. Već sam skoro potrošio i posljednji atom snage, kad se začula snažna eksplozija… Prednja vrata su se razbila na komadiće i iza dima ulazi specijalna policija koja nas je došla spasiti. Ljudi koji su se uspjeli izvući, javili su sve policiji i organizirali plan spašavanja. Tako da je tog Božića puno ljudi ove zemlje nakon dugo godina vidjelo svoje muževe, sinove, očeve, prijatelje… 🙂