Petar Tanfara

Pravila su bila jednostavna. Tko prvi naleti na bombu, mora ispoštovati naredbu od onog tko naleti zadnji. Sudbina je odredila da Crni prvi ispadne, a molio se svim bogovima samo da Joso ne pobjedi, jer izvedbe njegovih ideja su bile tema općinskih tračeva i po deset dana. A ovu priču ne bi ni pisao, da Joso nije pobjedio, te naredio Crnome da grudom pogodio načelnika općine, koji je objeručke držao Debrecenku premazanu senfom. Crni se premišljao, te skoro nije ispo[tovao okladu, jer gruda je bila tema pro[log natje;aja, ali ipak nije htio biti glavni lik izrugivanja u društvu. Došao je na trg, te zamahnuo grudu ravno u načelnika. Od siline udarca dio senfa mu je sletio na Armanijevu kravatu, a dio se ravnomjerno rasporedio po talijanskom svilenom odijelu rađenom po mjeri, kod najboljeg krojača u državi. Načelnikov široki osmijeh iz predizborne godine, naglo se sklupčao kao pas koji podvije rep nakon što se alpha mužjak izdere na nj. Silan žamor se stišao, ljudi su se razbježali, a općinski advent polako je počinjao izgledati kao izbljedjela slika prve ljubavi, koju nosiš u novčaniku, kako si ne bih nikad dopustio da ostaviš prošlost iza sebe, te prigrliš sreću. “Ajde brate, što si tako ozbiljan, pa Božić je” – hrabro je dobacio Crni, gledavši oko sebe, shvativši da je ostao posve sam. “Sad ću ti ja pokazati Božić. Ja jesam Božić” – ljutitio je odgovorio načelnik, te se ubrzanim korakom zaputio u nepoznatom pravcu. Načelnik, uz činjnicu da je bio na čelu lokalne uprave, imao je i tvornicu piva, ujedno i jedinu tvornicu u regiji, u kojoj su bili zaposleni gotovo svi iz opčine. Ubrzo nakon incidenta, načelnikovi snagatori počeli su uklanjati sve bačve piva, a na zidovima su bile polijepljene stručno napisane obavijesti, koje su sadržavale pečat općine, te načelnikov potpis, uz naravano i priopčenje. Ne mogu se sjetiti čitavog teksta, ali ukratko je bilo rečeno da na snagu stupa prohibicija, i da svatko tko bude konzumirao, distribuirao alkohlna pića će biti javno linčovan na stupu srama. To možda sad zvuči kao brutalna srednjovjekovna metoda mučenja, ali zapravo se radi o video projektoru, na kojem bi gledali sramotnu video kompilaciju onog koga se osudi. Naravno da se sve to moglo izbjeći bilo kakvom vrstom žalbe, ali nitko nije imao hrabrosti prkositi načelniku. Načelnik je imao prljavštinu o svakom stanovniku, držeći u šaci sve od najmlađeg do najstarijeg stanovnika. A kao svi ljudi iz omanjeg mjesta, pribojavali su se najviše što će susjedi reći. Ni njegova zabrana ne zvući najlogičnije. Zašto bi vlasnik pivovare, zabranio kupovanje vlastita proizvoda? Načelnikovo ime bilo je Jasan, ali nije nikome bio jasan. Jedni su govorili da nije imao kapacitet za ljubav, dok su drugi smatrali kako je on potjerao ljubav svog života u drugi grad. Nitko nije točno znao, ali pravila su bila jednostavna. Kad dječak dođe do stadija muškarca, odlazi do tvornice gdje čeka posao, te svake četiri godine zaokružuje istog kandidata. Svakih tu i tamo bi naišao neki protukandidat, ali bi se ubrzo nakon poraza na izborima preselio negdje daleko. “Crni, gubi se odavde. Pogledaj što si napravio. Odlazi, i ne vračaj se više” – dobacivali su stanovnici. Crnome je proletio život pred očima. Ali ne život kojeg je vodio do sada, već isprazan život kojeg bi morao voditi daleko od prijatelja, daleko od obitelji, daleko od ljubavi. Po glavi su mu se vrtjeli svakakvi filmovi. U jednom trenu je pomislio i na film povratak u budućnosti, te na Doc Bronjnovu frizuru, koja je uvijek mamila osmijeh na njegovom licu, te na vremeplov, s kojim bi se vratio u proslost i odložio grudu natrag u snijeg. Ali onda je počeo razmišljati zašto se vremeplov zove vremeplov a ne vrijemeplov. Jedna od ideja bila je da se žrtvuje kao djevica na oltaru, u nekom drevnom plemenu, u načelnikovu čast, ali je ubrzo shvatio da taj čovjek nema časti. Šetao je od kuće do kuće najstarijih stanovnika, ali su mu čak i oni što su, ne samo nedjeljom, već svakoga dana na misi, zatvarali vrata. Postojala je jedna klupa na koju bi Crni sjeo kada bi bio u životnim dilemama, klupa na kojoj mu je pokojni djed prenosio životne mudrosti. “Djede, ovdje svi imaju maske” – pomislio je, te izdahnuo kao da je držao dah čitavu vječnost. Ovdje te vole samo u dobru. Kada se malo posklizneš, nema nikog da ti pruži ruku, već te gurnu kako bi se što prije otkotrljao u provaliju. Prokleto bilo ovo mjesto. Prokleta bila općina. To su bile rijeći koje je šaputao kroz ogorčene usne, dok ga nije prekinuo nepoznati starac, sjevši kraj njega na klupu. “Crni” – rekao je odlučno. “Ja sam bio prijatelj tvoga djeda. Naše staze, ne samo da su bile isprepletene, već je to dugi niz godina bila ista staza” – dodao je, dok ga je Crni zbunjeno gledao. “Čuo sam za tvoj mali problem, ali tko nije” – rekao je starac, nakon čega se glasno nasmijao. “Iz profila si isti djed. Vidim onaj isti osjećaj za pravdu, koji ga je koštao mnogo puta. No da ne duljim…” – rekao je starac, dok je Crni samo slušao. Starac mu je rekao da se zaputi u susjedni grad, čijeg se imena ne mogu sjetiti, te da tamo pronađe ženu, čije je ime napisao na papirić. “Evo ti ključevi od mog auta” – rekao je starac, te prstom pokazao na svoj automobil. “Ali ja nemam dozvolu” – sramežljivo je prozborio Crni. “Ajde, sinovac, ovdje nitko nema dozvolu” – oštro je odgovorio starac. Put je bio ugodan i relativno kratak, a da stvari budu još jednostavnije, pobrinuo se veliki pano na ulazu u grad, na kojem je bila žena, koja drži bocu pive, a poviše nje svjetlucalo je ime i prezime sa papirića koje je Crnome dao starac. “Gdje mogu pronaći ovu gospođicu sa plakata”? – Crni je upitao prolaznike. “Samo vozi ravno, do one tamo pivovara. Ona ti je u uredu” – ljubazno je odgovorio prolaznik. Crni je ubacio u brzinu, te se sjurio prema pivovari. Na putu do tvornice je bilo još nekoliko andegdota. Jedna sa policajcem i jedna sa ribarom, ali o tome možemo na nekom drugom natječaju. “Oprostite milostiva, mogu li Vas zamoliti za trenutak Vašeg vremena” – ljubazan je bio Crni. “O, naravno mladiću. Takav umiljati vokabular otvorit će ti mnoga vrata” – odgovorila je. Objasnio je da se zove Crni, te joj ispričao svoju priču i da dolazi iz mjesta u kojem je poludjeli načelnik zabranio točenje vlastita piva i prije nego je rekao kako se zove, ona je šapnula “Jasan. Ali nije nikome jasan” – te nepomično ostala zagledana u jednu točku. Crni je samo klimnuo glavom u znaku potvrđivanja i čekao na početak priće. Rekla mu je da su ona i načelnik, od malena bili najbolji prijatelji, te da su svaki slobodan trenutak provodili zajedno. Upisali su se u istu gimnaziju u općini, te su zajedno vlakom putovali do fakulteta, gdje su u domu bili cimeri, tako što su se zamijenili za sobe s nekim drugim studentima. Od svoje trinaeste godine, kada se u općini, svakom tko je napunio taj broj godina, daje pivo na degustaciju, oni su pricali o formulama za pivo, te pokušavali stvorit savršeno pivo u garaži načelnikova oca. Čitava općina je brujila o tome kako će se jednoga dana oženiti, te će imati najbolju pivovaru u regiji, sve dok nisu otkrili savršenu formulu. Načelnikov otac, došao je prvi na degustaciju, nakon čega su mu se oči zastaklile, kao da je u romanu od Prousta, kušao kolačiće Madeleine. Ubrzo nakon toga, otrovao je načelnikov um, posadivši mu svakakve ideje, da mu ona radi iza leđa, te da mu se spetljala s najboljim prijateljima, nakon čega mu je pokazao slike koje to potvrđuju, koje je sam dao izraditi. Ubrzo nakon toga, načelnik ju je potjerao sa toliko grubim riječima, da ih se ne usuđujem napisati, kako ne bi ostavile mrlju na čitačevom srcu. Crnome su se oči zasuzile, te je uz tihi jecaj zatražio pomoć. Odlučila mu je pomoći, tako da je sjela u jedan od kamiona iz vlastite pivovare te se zaputila prema općini, dok ju je Crni pratio u starčevom automobilu. Na trgu općine stajali su ljudi u mraku, te kao koledari pjevali božične pjesme, a jedinu svjetlost pružala im je vatra iz bačve, poviše koje su trljali ruke kao beskučnici iz nekog američkog filma. Ubrzo ih je prekinula žarka svjetlost koja se približavala i postajala sve jača, nakon čega je osvjetljivala cijeli trg. To je bila svjetlost iz kamiona. Dama, imena sa papirića, upalila je sve svijeće na kamionu, te se počela derati na razglas: “Jasan! Dolazi ovdje i kušaj moje pivo” Otvorila je jednu stranicu kamiona, kako bi ljudi na trgu mogli uživati u savršenstvu okusa, ali svi su bili u strahu. “Pijte. Neće vam on ništa. On je obićna maza” – govorila je. Buka iz daljine dopirala je do načelnikovog prozora, koji je bio napola otvoren, zbog nesvakidašnje prosinačke vručine, te ga je njen glas trgnuo iz mirnog sna. Ugrnuo se u kučni ogrtač, sa grbom pivovare na lijevoj strane i zaputio se prema trgu. “Što je ovo” – počeo je vikati. “Otiđite svojim kućama, odmah” – dodao je. “Neće oni nigdje dok ti ne kušaš moje pivo” – rekla je Dama. Kada ju je ugledao, ostao je skamenjen , kao da ga je pogledala Medusa, biće iz grčke mitologije, kojoj zmije stoje u pletenici, umjesto kose. Nepomično ju je gledao dok se prošlost slijevala niz njegovo lice, kao kiša po prozoru u jesenje poslijepodne. Usta su mu stajala otvoreno, dok je udisao svaku njenu riječ. Svaki njen izdisaj. Uzela je jednu bocu, te došla do njega da mu je da. Uvijek je bila bolji čovjek od njega, dok je on često bio kukavica. Gledali su se kao da igraju igru iz djetinjstva, tko će prije treptnuti, ali ovog puta oboje su bili ustrajani u pobjedi. Dodala mu je bocu, te s osmijehom rekla: “U životu uvijek želimo više, ali kad je riječ o pivu manje je više. Kušaj ovaj moj BECK’S napravljen od samo 4 sastojka. Prvim gutljajem sjetio se ranog djetinjstva, kada su se igrali na ljuljama. Drugim gutljajem ponovno su se prvi put držali za ruke. Svakim gutljajem proživljavao je jedan dio njihova života, jedan dio senzacionalne prošlosti. Dok je ispijao zadnji gutljaj, imao je osječaj kao da se ponovno ljube, kao da onaj jaz vremena kojeg su proveli odvojeno nikad nije ni postojao. Kao da imaju zajednički život, djecu, obitelj. Sve je to bilo u nekoliko decilitara te magicne tekučine. Uhvatio ju je za ruku, a izmedu njih prošla je struja, pozitivnog naboja koja je mogla osvijetliti čitav svijet. Nagnuo se prema njoj, te joj šapnuo: “Ovo je najbolje pivo koje sam ikad popio”.