Viktor Borozni

starog Maksa, lokalnog povučenog starca kojeg su se sva djeca u kvartu bojala još od malena i bježali od njega čim su ga vidjeli. Zvali su Pobješnjeli Maks, uvijek je zaudarao po alkoholu i imao na sebi prljavu i otrcanu odjeću, nitko nije znao gdje stanuje i zašto svake godine dolazi gledati Grudanje. Uvijek je imao neki sjetan pogled u očima koji sam primjetio na njemu, no nikad nisam skupio hrabrosti prići mu i upitati ga koja je njegova priča. Držao se sa strane i nekad bi ga jedan od roditelja potjerao jer je sumnjao da ne planira ništa dobro, ali svake godine se vraćao i gledao Grudanje. Ovo je bilo prvi puta da ga je gruda pogodila, cijela ekipa je stala i skamenila se dok smo očekivali njegovu reakciju. Maks je ispod kaputa izvadio nekakvu spravu kućne izrade nalik na dječju igračku u obliku puške, te je jednim potezom puške zagrabio snijeg kojemu je to služila kao municija koja je pretvorila snijeg u grude koje je puška ispaljivala. Bio je to prilično ingeniozan a jednostavan izum, a Crnog je pogodio 10 puta zaredom te ponovo napunio pušku snijegom. Crni nije znao što ga je snašlo ali mi smo znali da je on ispao iz igre, Maks se slatko smiješio i gledao nas u oči i ja sam shvatio da konačno imamo izazov vrijedan ove igre. Puška može ispucati 10 gruda pa treba ponovno punjenje, ostatak ekipe će morati taktički i strateški ovo odigrati ne bi li uspjeli pobijediti prilično dobrog protivnika, vjerojatno najjačeg kojeg smo ikad imali. Poveo sam ekipu u nadigravanje s Pobješnjelim Maksom, i nakon par sati vrlo dobre igre uspjeli smo pobijediti. Pogođen zadnjom grudom starac se počeo smijati i mi smo se počeli smijati, dotrčali smo do njega i nabacivali mu petice te pregledavali njegovu pušku igračku kojoj smo se divili, brzo smo se zbližili. Na kraju dana smo ga pozvali na večeru i toplu čokoladu, gdje nam je ispričao svoju priču. Ali, to je priča za neki drugi put…