Ilija Rubil

Gusara. Gusar je bio kvartovski skitnica za kojeg smo znali od kad znamo za sebe. Uvijek sam, zapušten i prljav, duge sijede kose, s bradom do sredine prsa, sa crnim povezom preko lijevog oka po kojem smo ga i prozvali Gusar. Mi smo ga se bojali, roditelji su nam prijetili njime kada nismo bili dobri. Kružile su svakojake priče o njemu, od one da je ubojica koji je ležao u zatvoru preko priče da je zapalio kuću u kojoj se rodio i odrastao, pa sve do toga da po noći lovi malu djecu i prodaje ih Ciganima. Zaobilazili smo ga u širokom luku, nismo ga se usudili niti pozdraviti na ulici, a kamoli zezati ga kao što smo radili s drugim kvartovskim skitnicama.
I baš ga je tad Crni morao pogoditi, nenamjerno, u glavu, u potiljak, dok je kopao po kanti za smeće. Zaledili smo se, odjednom je nastao tajac. Napetost se mogla rezati nožem. Netko iz ekipe je kroz zube izustio “Bježimo!”, a Tanja je, plašljiva kao i uvijek, počela plakati. Nismo znali što da radimo, ja sam ispustio grudu iz ruke, spustio pogled za njom i bez riječi gledao u rupu koju je napravila u snijegu.
I baš kad smo se mislili razbježati, dogodilo se nešto čudno, nešto što nitko od nas nije očekivao. Gusar se polako okrenuo prema nama i u isto vrijeme pogledao svakog od nas u oči. Ubrzo mu se na licu, prvo jako stidljivo i gotovo neprimjetno, počeo pojavljivati osmijeh, a zatim se nasmijao od uha do uha, široko i grohotom, mislim da se u tom trenutku u cijelom kvartu čuo samo njegov smijeh.
Polako se sagnuo, u ruke je uzeo pozamašnu količinu snijega i napravio najveću i najokrugliju grudu koju sam ikada vidio. Nismo se ni snašli, a već ju je, smijući se, bacio prema nama i gotovo savršeno pogodio Fiću u glavu, skoro mu skinuvši kapu.
Tada kao da nam je nešto kliknulo u glavama, u istom trenu smo svi shvatili da Gusar nije strašan, opasan ili zao kao što smo do tada mislili. U nekoliko trenutaka naše dvije ekipe su se spojile u jednu, nastale su cika i galama, a kvartom je, osim Gusareva, odjekivao i dječji, iskreni smijeh. Odmah smo svi krenuli protiv njega. I u tom trenu je samo to bilo važno, nestao je sav strah, zaboravljene su bile sve priče koje su nam pričali, ostala je samo igra i radost. Pogotovo igra i radost jednog Gusara koji je u toj igri na kraju i pobijedio.