Barbara Spasović

…vrata susjedne kuće, koja se automatski počela zaleđivati iz pogođene točke. Poput ledenog štita, od sredine vrata, skroz do krova – gdje se svaki crijep pretvorio u sigu – pa do dimnjaka, začepivši prolaz dimu.
„Š-š-to se…“, nedovršeno sam zamucao, mlitavo upirući prstom u ledenu pojavu ispred nas. Crnom su se usta razjapila od šoka, te je djelovao kao da bi se svakoga časa mogao srušiti. Ostali su se, nalikovajući na međusobne odraze zbog identičnih prestravljenih lica, skamenili pred svjedočenjem nadprirodne pojave. Kamerman je odmah, gotovo istrenirano, usmjerio kameru prema kući. Snimao je svaki detalj, zumirajući svaku sigu, svaku šljokičastu pahuljicu, svaku moguću pukotinu… svaku zaleđenu osobu unutar kuće… Kada je kroz staklenu leću kamere ugledao prvo nepomično lice malene djevojčice, odskočio je unazad, poskliznuo se i pao na leđa. Odmah se nastavio nespretno ustajati, grabeći nazad u sebe izbijeni zrak iz pluća, te je jedva procijedio kroz cvokotanje zubi; „Ima ljudi unutra!“
Netko od nas je vrisnuo, ali nisam se ni trznuo. Brzo su počeli zvat policiju, hitnu, vatrogasce… uskoro su crvena i plava svjetla pištajućih sirena plesala po ledenoj kori kuće poput polarnih svjetala, dok je novi broj novinara i kamermana postavljao hrpetinu pitanja, snimajući cijeli događaj iz svih kutova. U ušima mi je tutnjala mećava. Pogledao sam Crnog, izgledao je još gore.
„J-ja stvarno ne znam…“, uzvratio mi je pogled. „Stvarno ne znam k-k-kako… nisam ja…“ Zagledao se u svoje drhtave rukavice, kao da očekuje da kakva magična iskra iskoči iz njih.
Još se nekoliko ljudi iz susjedstva skupilo. Sve su reakcije bile iste; svi su izgledali kao kipovi od šoka, te bi potom tražili krivca i osuđivali ga teškim pogledima. Crni se činio totalno dezorijentiran i bespomoćan. Tresao se i grcao kao da pokušava suzbiti suze.
Htio sam ga utješiti… ali bojao sam ga se.