‘Bitno je da umjetnik poštuje sam sebe, ono što stvara i čvrsto stoji iza napravljenog, koliko god negativne reakcije bile’

I dalje vam donosimo priče o mladim i talentiranim ilustratorima, a ovog puta riječ je o Nikolini Žabčić, koja svoj stil kratko i jasno opisuje stilom “papira i olovke”, jer kako kaže, mogućnost beskonačnog prepravljanja na digitalnim medijima samo joj ograničava kreativnost.  Ilustracijom za DNA projekt htjela je slikovito prenijeti svoj pogled na mlade parove danas. 

Projekt DNA u suradnji s Beck’s pivom iz mjeseca u mjesec nastavlja predstavljati talentirane ilustratore koji svojim interesantnim i prije svega originalnim crtežima interpretiraju vlastito viđenje umjetnosti, stvarnosti, ali i društvenih pitanja te problema. Nikolina Žabčić je ilustratorica o kojoj ste već imali priliku čitati na stranicama našeg portala, a ovog puta predstavlja se drugom po redu ilustracijom koju je kreirala za spomenuti projekt. Prva ilustracija označavala je svojevrstan autoportret, odnosno prikaz svakodnevne užurbanosti koju prati nedostatak vremena za posvećivanje onome što nas istinski raduje. Najnovija ilustracija dolazi pod imenom ‘Date night 21. St.’ te je također prikaz današnjice, a zanima li vas ostatak priče, zavirite u intervju u kojem nam je Nikolina osim detaljnijeg opisa ilustracije, otkrila još zanimljivih crtica iz svog umjetničkog svijeta.

Budući da si se u svom radu i sama doticala pitanja užurbanosti, postoji li neko mjesto koje te posebno opušta i dozvoljava kreiranje prostora za kreativno stvaranje i razmišljanje?

Da, istina je da u svijetu umjetnosti vlada stalno neka vrsta strke i ako se želiš istaknuti u svrhu toga moraš uložiti jako puno angažmana. Treba stalno djelovati, reagirati i biti aktivan. Moram priznati da se često nađem u situaciji gdje više niti vlastite misli ne čujem od obaveza. U mojem stvaranju ima jako veliku ulogu sam početak dana, priprema gdje sam sama sa sobom barem pola sata, sat i samo „čistim „ glavu. To je prva stvar koju napravim ujutro, uz kavu gdje se odmaram i pripremam u jednom gledajući neki kratki film ili čitajući nešto. Tako da, ne bih rekla da sam striktno vezano za to neko mjesto, koliko za tu vlastitu „unutarnju tišinu”.

Imaš li omiljeno djelo/projekt iza kojeg stoji tvoje ime?

Ova godina je bila izrazito bogata raznim projektima, ali i vlastitim pomacima, barem iz osobne perspektive. Teško mi je izdvojiti projekt koji mi je bio najdraži jer je svaki bio poseban na svoj način i iz svakog od njih sam dobila nešto meni novo i korisno za daljnji rad, ali voljela bih izdvojiti rad koji je bio jedan od mojih nekih misaonih prekretnica gdje sam uspjela napraviti vlastiti pomak u mojem odnosu prema vlastitom stvaralaštvu. Rad pod nazivom „plesno kolo” je nastao prije otprilike pola godine gdje sam uspjela postići onaj segment kod umjetnika gdje se sami kritiziramo ili hvalimo. Kritika je od izrazite važnosti u ovom području rada, ali je i izrazito bitno da umjetnik sam poštuje sebe, pa tako i ono što stvara jer to je ipak dio njega te se on sam kroz djelo izlaže ostatku svijeta. Također, važno je da čvrsto stoji iza onoga što je napravio, koliko god negativan feedback dobio.

Na koji način pronalaziš motivaciju za crtanje ako ti projekt ili zadatak idejno ne odgovara ili ti se jednostavno ne sviđa?

Uf, moram reći da ih za sada i nemam toliko puno projekata iza sebe koji mi nisu bili mili, ali svakako znam kakav je osjećaj gdje si ograničen pridonijeti nešto slobodnije i svježe. Tada mi je prvenstveno bitno da ja i osoba s kojom surađujem postignemo dovoljno visoku razinu iskrenosti i direktnosti jer bez toga ne možemo ništa postići. Puno puta mi se dogodi i moment gdje se doslovno prisilim nešto napraviti jer znam da moram, bilo to iz razloga jer ću u konačnici biti za to plaćena ili čisto zato što želim ostaviti dojam osobe koja je ozbiljna i ima profesionalni pristup. Mislim da je to jako bitno, a i na kraju se uvijek ispostavilo da je moj pristup bio korektan te sam time dobila pozitivne komentare te ostvarila dugogodišnje suradnje koje su me dovele do puno zanimljivijih projekata.

Ostavlja li kritika utjecaj na tebe?

Svačija kritika je ostavila nekakav utjecaj na mene, ne mogu konkretno definirati čija mi je najvažnija, ali sa sigurnošću mogu reći da svaka koju sam primila unatrag par godina je primljena otvorenog uma i razmotrena s moje strane kao nešto važno. Dapače, kada gledam unatrag godinu dana, na sve kritike koje sam dobila od svojih mentora što se tiče ilustracije vidim koliko sam naučila i sebe dodatno ojačala u samopouzdanju, pa samim time i dala prostora da napredujem u nekim smjerovima koje nisam niti planirala.

Kako bi opisala svoj stil ilustriranja?

„Papir i olovka” je religija. Prije mi je moja polazišna točka uvijek bila u digitalnom mediju što sam kroz neko vrijeme uspjela promijeniti jer sam primijetila da me to zapravo dosta ograničava; možda zvuči smiješno budući da se danas u digitalnom obliku može postići apsolutno sve što želimo, ali mene je to u potpunosti zatvorilo. Puno više postižem sama s olovkom ili tušem gdje znam da neću moći to mijenjati kako god želim niti na način koji želim i zato uvijek svaki svoj rad započinjem na papiru sa skicama. Svaki put postignem nešto što mi nije bila polazišna ideja u glavi i to me izrazito zabavlja. Vesele me male stvari, očito.

Mijenjaš li stil ilustriranja? Koliko se je promijenio od perioda kada si krenula s ilustracijama?

Situacije mijenjaju ljude, pa tako i stvari koje promatram na dnevnoj bazi i stvaram određene opservacije na njih same mijenjaju moje viđenje nečega. Gledajući od početka pa sve do danas, puno toga sam vidjela, naučila i prostudirala gdje sam se vraćala na one stare majstore, klasičare koji su po meni vrh koji umjetnik može sam sa sobom postići. U njima nalazim ono nešto novo i drugačije, pa tako i uviđam ono što bih trebala korigirati na svom putu. Jednako kako i pristupam ilustraciji gdje volim ne planirati, tako mi se i sviđa ta činjenica da mi se događaju mijene u radovima kroz godine.

Zadiru li tvoje ilustracije u društvena pitanja?

Kako koje, a naravno i sve ovisi za što su rađene. Ako radim za neki projekt ili slično onda je u fokusu ono što mi je zadano tako da to je dio gdje ja niti ne mogu birati, ali primjerice ilustracija koju sam sada napravila za ovaj DNA projekt je primjer kako ja reagiram na neke društvene situacije.

S obzirom na to da dolaziš s Akademije i okružena si umjetnicima koji slično razmišljaju, dotaknemo li se ostataka publike, misliš li da ilustracija u Hrvatskoj ima budućnost?

Iskreno, doživjela sam situacije gdje sam stvarno bila premalo plaćena za svoj rad ili nešto praktički odradila za „đabe”, ali i s druge strane sam imala suradnje gdje se moj rad uvelike nagradio, čak i više nego što bih sama tražila u datom trenutku. Tako da, u suštini, rekla bih kako ti se poslože kockice, ali svakako je bitno da je rad konstanta jer samo tako se može doći do novih prilika i biti zapažen. S obzirom na to da pored svojeg studija radim kao ilustrator, ali i animator rekla bih da se može jako lijepo živjeti. Ima puno posla i treba biti u potpunosti predan tome i voljeti to, inače ti radno vrijeme koje je 0-24 nalaže da ne dobivaš dovoljno novaca za ono što radiš. Ako si to posložiš kao neku vrstu igre, može biti izrazito lijepo i bogato.

Koji savjet bi udijelila svima koji se žele okušati u ilustriranju?

Budi apsolutno uvijek svoj i ne daj da te ništa pokoleba! I naravno, puno crtati.

Ispričaj nam priču koja se krije iza aktualne ilustracije za DNA Projekt?

Ilustracija pod nazivom “Date night 21. St.“ je prikaz današnjice, gdje su dvije mlade osobe na slici izašle na romantičnu večeru, ali svatko u svom prostoru i naravno, pritom su na mobitelu koji ih povezuje kao da su zajedno. Jako često se nađem u situaciji gdje na suprotnoj strani restorana ili kafića vidim par koji je na „dejtu”, ali se uopće niti ne gleda međusobno, ne komunicira i ne dijeli, već naprotiv, svatko piskara nešto na svoj mobitel što samim time nalaže da svatko od njih razgovara s nekom drugom osobom i nije uopće prisutan. Ovim putem bih htjela poručiti svima, mladima pa tako i starijima; gledajte se, družite, volite i uživajte jedni u drugima uživo jer ti trenutci su neprocjenjivi! Ako to ne možete, radije otiđite natrag svojoj kući i radite ono što zapravo želite raditi.

Foto: Zvonimir Ferina