Projekt Art4Becks pravim ljubiteljima vizualne umjetnosti već je dobro poznat – projekt je to kojim, u suradnji s portalom Fashion.hr, kontinuirano podržavamo mlade i perspektivne uzdanice hrvatske umjetničke scene. U novoj epizodi predstavljamo domaću ilustratoricu s berlinskom adresom – jedinstvenu i genijalnu BooBoo Tannenbaum, odnosno Srđanu Modrinić! Što BooBoo ima za reći o svom stvaralačkom putu – pročitajte u nastavku.

Mladi ilustratori, iako s pomno razrađenom vizijom i stilom, predani i beskrajno talentirani, rijetko dobiju priliku svoje radove izložiti na zidovima neke od galerija ili muzeja. Uvjereni kako bi njihove ilustracije zasigurno osvojile naklonost mnogobrojne publike, kada bi negdje bile prezentirane, odlučili smo talentiranim ilustratorima pružiti jedinstvenu priliku da svoje radove predstave u sklopu naše virtualne izložbe. Njihovi radovi mogu postati i dijelom vaše svakodnevice jer ih, u vidu wallpapera, možete preuzeti na svoja računala te im se diviti kada vas svakog jutra dočekaju na zaslonu. Virtualna izložba prva je faza projekta DNA, a finale projekta kulminirat će velikom zajedničkom izložbom u organizaciji portala FASHION.HR i u suradnji s brendom Beck’s pivom.

Kada bi nas netko upitao da se kladimo na prvu asocijaciju koja velikoj većini na um pada pri spomenu ilustratorice BooBoo Tannenbaum, bez razmišljanja bismo imetak stavili na jedno – pozitivu. Mlada dama koja se krije iza ovog umjetničkog imena, naime, opasno je naumila svim crnilima svijeta prkositi svojim velikim osmijehom, opuštenošću, svojim bojama, vrckastim likovima i svijetom na papiru (ili zaslonu) nalik na bajku. Po struci grafička dizajnerica, BooBoo je negdje po putu osvijestila ljubav prema ilustraciji i od tog trenutka ovaj oblik kreativnog izražavanja nije ispuštala iz ruku. I dok je svojim pristupom radu nekonvencionalna, zaigrana i stoga vraški neodoljiva, svojim je stilskim izričajem jednostavno eklektična, s veseljem i dozom humora kao obaveznom poveznicom svim djelima s njenim potpisom. A smijeh joj je kod promatrača, kaže, najdraža nuspojava.

Booboo, možeš li se za nas vratiti u vrijeme kada se nakon Dizajna na Arhitektonskom fakultetu počela rađati misao o ilustraciji? Kako si otkrila ljubav prema ovoj vrsti kreativnog izražavanja?

Kad sam se tijekom studiranja počela baviti grafičkim dizajnom i slagati fine bojice i tipografiju (i to tada ne pretjerano originalno, ako ćemo pravo), bila sam mrvu frustrirana jer sam imala osjećaj da u mom radu uopće nema ničeg osobnog, sva ta hladna slova i prekrasne fotografije koje sam slagala u finim mrežama, ništa mi to nije značilo. Onda sam nacrtala prvi logotip rukom, pa je taj logotip prošao. Pa sam nacrtala još jedan. Pa sam se onda okuražila i umjesto fotografija za brošurice Hrabrog telefona odlučila nacrtati ilustracije. Pa je i to prošlo. Zarolali su se poslovi i klijenti kojima se taj moj rukopis jako svidio, pa sam shvatila da sam našla nišu koja me veseli i od koje istovremeno mogu živjeti. Učila sam po putu (da, i dalje mi je malo neugodno jer sam kao ilustrator samouka, budući da u to doba na Studiju Dizajna kolegij ilustracije nije postojao) i trudila se gotovo sve dizajnerske zadatke riješiti uz upotrebu ilustracije. Imala sam jako puno sreće s klijentima kojima se taj pristup sviđao. Došlo je dotle da mi zna biti čudno raditi na projektima gdje nisam ni u jednom segmentu ugurala ručno crtanu tipografiju ili ilustraciju.

Lako je primijetiti da se kroz sve tvoje radove uvijek provlači neka vrsta zaigranosti i pozitive, a u komunikaciji s tobom doznala sam kako je isto tvoj modus operandi i u životu. S kakvom mišlju pristupaš svojim radovima i općenito poslu kojim se baviš?

Mislim da je svijet, pogotovo u zadnje vrijeme, poprilično jezivo mjesto. Devastirana priroda, ljudi koji mrze sve druge i drugačije, konzervativna frustrirana ekipa koja bi vraćala žene u kuhinje i oduzimala im reproduktivna prava, sve je otišlo nizbrdo. Međutim, što je oko mene gore, to se glasnije smijem. Ne mogu na svo to crnilo proizvoditi crnilo, izuzetno mi je bitno kroz neki pozitivan stav i humor eventualno prenijeti ljudima poruku da bi bilo puno bolje i jednostavnije da se volimo i da smo ljubazni jedni prema drugima (i da ne jedemo životinje, hvala, molim!). Nitko ne voli da ih se patronizira, ali kroz humor se često mogu prokrijumčariti bitne poruke. Drago mi je kad ljudi gledaju moje radove i smiju se. I dan danas najviše volim tu jednu stariju gospođu koja je, nakon što je na Artomatu vidjela moju ilustraciju brkate kruške s lovačkim šeširom prasnula u smijeh i rekla – pa on izgleda isto kao moj bivši suprug! I kupila ju.

Teško je pobrojati radove u tvom portfoliju i smjestiti ih pod jedan stilski zajednički nazivnik. Kako bi sama opisala svoju estetiku kad je riječ o ilustracijama?

Mislim da to stilsko šaranje leži prvenstveno u činjenici da sam i dalje ponajprije grafički dizajner, pa tek onda ilustrator, i često ilustracijom rješavam dizajnerski problem. Nemam jedinstven stil kog nudim svim klijentima, jer su mi i svi klijenti različiti. Uvijek ću razmisliti kojem klijentu i čijem karakteru odgovara neka musava ilustracija tušem, a kojem neki šik nategnuti elegantni vektor. Dugo sam tu svoju kameleonsku prirodu držala za prednost, dok mi neki kolege ilustratori nisu rekli da je to ustvari loše jer klijenti vole znati što će, odnosno koji stil, dobiti. Ja valjda ili imam sreće s klijentima, ili me zaobilaze ziheraši, ali zasad se ljudi ne bune puno nakon što im prezentiram učinjeno.

Gospođa Zima trenutno uljepšava portal FASHION.HR. Otkrij nam priču o njoj i inspiraciji koja se krije iza ilustracije.

Zimu silno volim, puno više no ljeto. Snijeg, kaputi, šalovi, šalice čaja, sve mi je to jako slikovito (ljetne vrućine i muškarci u otvorenim šlapama i japankama su moja verzija pakla). Odrasla sam na ruskim bajkama i crtićima, a i dan danas sam, kad padne snijeg, potpuno van sebe od sreće. Fascinirana sam prirodom općenito, ali taj makeover koji se prirodi desi sa snijegom je nenadmašan. Oduvijek zamišljam da postoji ta divna gospođa koja, zahuktana, vehementno juri nebom i ostavlja za sobom gola stabla, snijeg i vjetar pa sam to i nacrtala. Uz naravno, Anušku i mene u zimskoj šetnji, to je uvijek obavezan element.

Radila si u marketinškim agencijama i s raznim dizajnerima, no naposljetku si odlučila biti sam svoj šef. Što je presudilo u ovoj odluci, što najviše voliš kod freelanceanja i, pitanje mnogima možda korisno, može li se živjeti od istog?

Sam prijelaz u freelancerske vode desio se slučajno, gomilali su mi se klijenti sa strane dok sam bila zaposlena i u jednom trenutku sam shvatila da su mi ti poslovi lukrativniji od stalnog zaposlenja. Međutim, za freelancanje čovjek stvarno mora imati dobre živce. Ima dana kad mislim da me nikad nitko više neće angažirati, telefon ne zvoni, inbox je prazan, a onda se odjednom desi doslovno deset pregenijalnih poslova istovremeno. Koliko god se trudim raditi unutar nekih normalnih radnih sati (što god da to bilo), često sam za stolom već u šest ujutru, vikendom i praznicima, istovremeno sam i ilustrator, dizajner, DTP-ovac, tajnica, utjerivač dugova i psihijatar (što sebi, što klijentima) i to zna biti vraški naporno. S druge strane, mogu se u sred dana dignuti i otići s Anuškom u šetnju, biti tri sata na pauzi za ručak, sama odabrati klijente s kojima radim i sama ugovoriti cijenu koja mi odgovara, a ta sloboda je neprocjenjiva. Od freelanceanja se svakako može živjeti, a koliko dobro ovisi samo o tebi, o kvaliteti tvog rada, angažmanu i dobroj komunikaciji s klijentom (istinabog, tu sam najgora, već i vrapci na grani znaju da rijetko odgovaram na telefonske pozive i da je sa mnom najbolje stvari rješavati mejlom). Najljepše je ustvari da se, svaki put kad pomislim – evo ga, nemam za stanarinu i selim na klupu u Nazorovom parku – desi neki sjajan projekt koji me razveseli i istovremeno poplaća račune.

Za potpuni doživljaj ilustracije preporučujemo otvoriti je na desktop verziji.

Ilustracija: BooBoo Tannenbaum
Foto: Maja Bosnić, Konstantin Von Berg