Krije svoj identitet, pušta da ga predstavljaju njegovi radovi. Unatrag 12-ak godina sudjeluje kao aktivni graffiti writer na zagrebačkoj sceni a odnedavno je svoju praksu proširio na slikarska platna, izradu ilustracija, printeva i stickera. Djeluje pod imenom Sarme i jedan je ambasadora Beck’sovog Less is more koncepta

Kažu da imaš vrlo osebujan stil, kako bi ga ti opisao? Jesi li dio nekog graffiti crewa?

Aktivan sam član niza vrlo prisutnih crewova, a što se tiče mog stila, u posljednje vrijeme je to uklapanje jednostavnih slova u komplicirane kompozicije unutar jedne ili više perspektiva.

Što te inspirira?

Inspiriraju me stripovi i crtići još iz djetinjstva, pa se u mojim radovima često mogu pronaći i likovi iz tog doba.

Odakle inspiracija za Beck’sov “Less is more” koncept?

Odlučio sam se baviti problematikom slova te kako ju riješiti, što zapravo i opisuje sam graffiti writing. Jednostavnom kompozicijom i odabirom boja htio sam pokazati kako nekad manje JEST više te kako sa samo nekoliko tonova boja i razrađenom idejom stvari mogu izgledati dobro.

Što misliš o graffiti sceni u Zagrebu pa i u Hrvatskoj, regiji?

Mislim da je graffiti scena u Zagrebu, ali i u Hrvatskoj, na svom vrhuncu bila negdje od 2000. pa do 2007. ili 2008. godine. Tad je bilo najviše aktivnih crtača koji su radili stvari kvalitetno i na svjetskoj razini. S vremenom je nekolicina njih prestala crtati, neki su odselili van države u potrazi za boljim životom, neki su se pronašli u nekom drugom zanimanju a šačica nas je nastavila. Danas se sigurno crta manje nego onda, uostalom crtanje graffita je poprilično skup sport, a financijska situacija kod nas nije bajna. Ipak, ako to doista voliš, pronaći ćeš nekoliko sati slobodnog vremena, uštedit ćeš za nekoliko sprejeva, pronaći ćeš na glomaznom otpadu nekoliko kanti kreča i s tim već možeš nacrtati barem 3 zida. Sve je stvar volje i toga koliko te to iznutra ispunjava.

Kako gradske institucije gledaju danas na graffitere? Koliko se i je li se uopće posljednjih godina promijenio pogled javnosti na graffiti writing?

Ono što mogu primijetiti jest to da graffiti i street art postaju sve popularniji, sve je više oslikanih kafića, restorana, hostela, igraonica, parkova… Tu će uvijek biti onih ljudi kojima je to simpatično i fora, ali i onih koji preziru takav oblik umjetničkog izražavanja. Također, sve je više manifestacija i festivala u kojima su graffiti i više nego dobrodošli, ili su pak orijentirani samo na crtanje graffita, a takve su manifestacije često organizirane u suradnji sa gradom, općinom i sličnim institucijama.

Možeš li usporediti stanje na graffiti sceni kod nas i vani?

U nekoliko europskih gradova koje sam posjetio nedavno primjetio sam da se crta puno više nego kod nas. Ima boljih i lošijih radova, no o ukusima se ne raspravlja. Ono što je vani svakako bolje jest da, primjerice, Nijemci imaju bolju kupovnu moć, mogu uložiti u writing,  ne rade ništa drugo osim toga i 100% su posvećeni onome što vole. Oni svoja djela ili usluge crtanja mogu prodati za priličan iznos od kojeg mogu lagodno živjeti, putovati, uzdržavati obitelj. To se kod nas još nije dogodilo. Nadam se da će se ta situacija uskoro promijeniti jer neki ljudi na sceni stvarno zaslužuju da se više poštuje i njih i njihov rad.

U kojem smjeru ide graffiti umjetnost kod nas?

Ide u dobrom smjeru, naša scena i pojedinci postaju svjetski prepoznatljivi, ljudi cijene njihov rad i pozivaju ih na razne manifestacije van granica Hrvatske, pa čak i preko oceana. Zahvaljujući internetu, možemo se lakše predstaviti svijetu, ali i lakše upoznati grad u koji, primjerice, putujemo. Bez problema se kontaktira par ljudi iz tog mjesta/grada, a u kulturi graffiti crtača je ugostiti kolegu iz drugog grada/države, probati mu osigurati smještaj, nacrtati zajedno nekoliko zidova, izmijeniti iskustva… Ista stvar se događa i kod nas, a Zagreb i Hrvatska su unutrag pet-šest godina postali izrazito zanimljiva turistička destinacija koja ima jako puno za pokazati.